Zdravka Ružić: Za 30 godina na trebinjskoj pijaci mnogo se toga promijenilo, samo su Trebinjci ostali isti

Subota na trebinjskoj pijaci nije samo pijačni dan, to je dan okupljanja, druženja i razonode.  Nekada su Trebinjci, za „silazak“ do pijace birali najsvečanije komade garderobe i sa podugačkim spiskom tražili najkvalitetnije proizvode koje je Hercegovina imala da ponudi. Od tih vremena mnogo toga se promijenilo, ali su Trebinjci, priča Zdravka, ostali uvijek isti.

– Trebinjci su jako lijep i pitom narod, a za mene je Trebinje uvijek lijepo. Mnogo toga lijepog, a i ružnog smo doživjeli radeći sa narodom, ali čim smo toliko izdržali lijepog je mnogo više. – tako svoju priču za „Jadran Trebinje“ počinje dugogodišnji trgovac sa trebinjske pijace, Zdravka Ružić.

Ratna vremena učinila su svoje, mnogi ljudi izgubili su svoje domove i bežeći od ratnog  vihora svoj novi dom sagradili su pod Leotarom. Zdravka se, sa posebnom emocijom, sjeća prvih dana na novom „radnom mjestu“.
-Od 1993. godine sam na trebinjskoj pijaci, tada nisam mogla da zamislim da ću i danas biti ovdje. Bilo mi je neobično i strašno teško da se prilagodim, ali život je tako postavio stvari da sam na ovom mjestu ostala skoro 30 godina.- priča naša sagovornica koja je decenijama prepoznatljivo lice svih ljubitelja dobrog sira i kajmaka.

Za sve ove godine mnogo toga se promijenilo, tih ratnih godina mnogo više naroda je dolazilo na pijacu nego danas, kaže Zdravka.

-Mnogi od nas,  tih ratnih godina, nismo znali gdje ćemo sa sobom. Napustili smo svoje domove, ostavili lijepe poslove, radili u kancelarijama i imali svoje stanove. Odjednom smo se našli u tuđoj kući i sve je to bilo jako teško. Upoznali smo nove ljude, novu sredinu i godinama se prilagodili. Nužda zakon mijenja, a bili smo mlađi, jači, zdraviji i šalom smo brigu tjerali od sebe. – 

Najljepše od svega je što je doživjela za nepunih 30 godina su stalni skupci koji za njenu tezgu dolaze i po 20 godina.

– Javljaju mi se ljudi koji žive vani. Često u prolazu, kada idu na more, pišu da će doći. Svraćaju i prepoznaju me, a i ja prepoznajem njih. Drago mi je da se svake godine zadovoljni vraćaju. – objašnjava Zdravka.

Od nedavno Zdravka ne provodi radni dan pod vedrim nebom, svoju tezgu je preselila u novoizgrađenu Gradsku tržnicu. Nekoliko prodavaca sa kojima provodi dane sada su joj, kaže, kao familija.

-Od kako smo štandove preselili u zatvoreni dio, mnogo smo bliži i prisniji. Osjećamo se kao jedna velika porodica, to nam je nedostajalo dok smo bili na pijaci. – zaključuje Zdravka i dodaje da bi mnogo ljepše bilo da narod ima novca da može trgovati kao nekada. 

Danas je, kaže Zdravka, narod osiromašio, pa u danima van sezone jedva da naiđe neki penzioner i kupi kajmaka i sira pred Božić.