Novica Telebak: Velikih književnosti nema bez velikih naroda

Njegova poezija prevođena je na nekoliko svjetskih jezika, a piše i objavljuje i prozu. Više o svom radu i o književnosti, ovim povodom, govorio je za „Nezavisne novine“.

Koliko Vam znači nagrada „Pelagićev runolist“ i koliko Vam je blisko djelo Vase Pelagića?

TELEBAK: U ovom vremenu, bolje reći nevremenu, kada se ruše kuće, gradovi, nestaju države, pravo je čudo da neko postoji ko zna da na jugu Hercegovine radi ili šta je radio pjesnik Novica Telebak. Čudni su ljudi koji o svemu govore, raspravljaju, a ne čitaju knjige, kao i oni koji mnogo čitaju, a ne govore. Sve je više ljudi koji površno, pa čak i ponekad dopadljivo govore, a sve manje onih koji znaju da lijepo slušaju. Knjiga je planinski potok koji traži sebi put ili dva izvora nastala u različitim vremenima, ako ste žedni isto ćete utoliti žeđ. Iskrena nagrada, pa još od cijenjenih ljudi, je dobra namjera, a radost za dobitnika. Pored svih izdvajam nagradu za knjigu poezije „Požar uma“, u Rusiji, koju je preveo Ilja M. Čislov. Kao što možemo primijetiti, „Pelagićev runolist“ je indigo suštine poimanja razumijevanja djela Vase Pelagića. Znati upoznati se s djelom i nije teško, a razumjeti, prihvatiti, saživjeti se s njegovom samoniklošću, samosviješću iz koje proizlazi potreba za slobodom, ljubavlju, prosvjetiteljstvom i oboženim životom je podvig. Berđajev kaže: „Čovjek crpi svoju slobodu odande odakle dobija i život.“

Zanimljivo je da je Vaso Pelagić učestvovao u ustanku u Hercegovini i Bosni u periodu od 1875. do 1878, koji je poznat po čuvenom nazivu Nevesinjska puška, a da ste Vi teško ranjeni na nevesinjsko-mostarskom ratištu u ratu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Da li je ova podudarnost vaših života ujedno književni i uopšte usud života na ovim prostorima?

TELEBAK: Sve što mi ne znamo objasniti zovemo slučajnošću. Sve je proviđenje, a mi smo dio slučajnosti. Hrabar i čestit je nevesinjski narod, zajedno s borcima iz doline Neretve je odbranio ne samo Nevesinje već vrata Hercegovine. Vaša riječ „usud života“ je vječita potka postanja i nadanja ovih prostora. I zato u novoj objavljenoj knjizi pjesmu o Hercegovini završavam: „Gdje je ona rodna gruda nježnosti, /što nas je razvila i pod srce zavila? /Gdje su one spuštene ruke /što i sad u snu mašu? /Ostavljenim hoće li ko imati oči zaklopiti /ili će nas tako na onom svijetu dočekati?“

U književnosti ste se pojavili daleke 1979. godine knjigom pjesama „Tuga se boji riječi“, a Vašu poeziju ubrzo su pozdravili Dušan Matić, Stevan Raičković, Duško Trifunović, Moma Dimić, Dobrica Erić… Kako se danas sjećate tih vremena i odnosa prema književnosti u tim vremenima?

TELEBAK: Sve što se dešavalo od tih i drugih velikih imena, književnih večeri, susreta, manifestacija, republičkih, državnih i međunarodnih je proizvod želje ljudi iz kulture i države da se to vrednuje, ali i da se kontroliše. Ima i biće velikih pjesnika, ali velikih književnosti nema bez velikih naroda.

Vaša deseta knjiga poezije nosi naziv „Živuljke i Kanada je to“. Za poemu „Kanada je to“, koju zavšavate stihom „Kanada je to, sve mi dala, a djecu uzela“, profesor Jovan Delić kaže da produbljujete i modernizujete staru Šantićevu temu socijalnih migracija. Postoji li, zapravo, aktuelnija tema od ove i koliko savremena književnost brine brigu o aktuelnom egzodusu u vidu odlazaka mladih s ovih prostora?

TELEBAK: Poemu „Kanada je to“ sam napisao prije četiri godine i objavio na raznim sajtovima po svijetu, a nisam se potpisao. Pustio sam je neka se sama „brani“ i bolje od svih preporuka. Poslije mnogo pregleda nakon godinu dana, na književnoj večeri u „Kolarcu“ u Beogradu je govorila Ivana Žigon i tada sam otkrio da sam ja autor. Poslije su napravljeni spotovi i govorili su je meni dragi ljudi Badi Đogović i Biljana Đurić. Ko bi to mogao bolje od cijenjenog profesora Delića proniknuti ne samo u poemu, već i u porive straha i ljubavi prema svojoj grudi. To nije stara već vječita tema odlaska, to je jednostavno postao način življenja, gotovo svi misle ili bi negdje išli, posebno mladi ljudi. Ne potcjenjujte mlade, mlada krv vri, oni ne mogu i ne žele da čekaju bolje, jer gdje god da žive oni su u vezi sa cijelim svijetom ako žele. Lijepo neko reče „studirajte ljude koji se bune“. Sve drugo, drukčije je u poemi „Kanada je to“: „Ovdje krivca nema, /sažvakano zube kvari. /Karma se ugodno servira, /a čovjek je osuđen na slobodu“.

Hercegovina je Vaš zavičaj i veoma čest motiv Vašeg pjesništva. Pošto veoma aktivno djelujete kao pjesnik i organizator književnog života, moram Vas pitati, da li Hercegovina danas ima dostojne pjesničke nasljednike Jovana Dučića i Alekse Šantića?

TELEBAK: Jeste, a šta bih mogao bolje i ljepše naći. Dobro poznajem sve pjesnike u Hercegovini i njihovu poeziju (ima ih oko 50 koji imaju od jedne do 15 knjiga), s obzirom na to da sam uradio 350 književnih večeri i uredio 107 knjiga u Književnoj zajednici „Jovan Dučić“ u Trebinju. Preteča Dučića i Šantića nije ni postojalo, ne vidim dostojnog nasljednika. Vijek je pred nama.

Zbog knjige „Vilin klanac“ 1987. godine, u kojoj govorite nad pogromom srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, ako se ne varam, imali ste problema s komunističkim vlastima. Kako tadašnja cenzura i oštre reakcije na književnu riječ izledaju iz današnje perspektive kada objavljuje ko šta hoće, a kada vlasti uopšte ne dotiče pjesništvo?

TELEBAK: „Vilin klanac“ je mjesto u planini kod Mostara gdje su se sklonili mladi ljudi Srbi koji nisu vjerovali novom sistemu. Srbi su ih izdali i kasnije progonili. To ime niko nije smio spominjati. Ja sam 1985. napisao pjesmu pod tim naslovom, a stihovi glase: „Pomoz’ Bog nekom, a ne svakom“. Naravno, to je zasmetalo izdavaču i drugima, opet Srbima, da se istina ne bi dokazala. Moj prijatelj i najbolji pjesnik u Hercegovini tog vremena Alija Kabo je otišao u Sarajevo i sve objasnio, izostavio je tu pjesmu, ali je naslov ostao. Recenzenti knjige su bili Stevan Tontić i Vlado Pavlović. Od toga su u gradskoj priči pravili jedno ili drugo, a meni od vlasti niko nikada nije nešto rekao i prigovorio. Cenzura je postojala, znači čitali su i štitili i državu i sebe. Danas običan narod više voli svoju državu od vlasti, traje oko neizgovorene riječi „Reci šta hoćeš, ne diraj“. Uvijek je ista potreba za poezijom samo u različitim vremenima je potrebno pronaći iskonske vrijednosti. Vrijedilo je ako jednoga dana kažete za jednoga čovjeka ono šta je on osjećao, želio, a nije znao kazati. Recimo da za trenutak sklonite svu ljubavnu poeziju, kako bismo, na koji način, tada opričali, opjevali, pokazali svoju ljubav?Za kraj najteže pitanje, kakva je budućnost poezije?

TELEBAK: Prije 35 godina sam izrekao potresnu istinu i neponovljive stihove: „Poezija, pisana riječ, ne može promijeniti svijet, zaustaviti rat, ali neka bude svijeća da ne plačemo i ne umiremo u mraku“.