Kada umrem pamtite ove riječi i prenesite ih dalje kao zavjet!
Otići u Grčku, obići Solun, a ne pokloniti se moštima stradalnika na Zejtinliku, grijeh je, a još veći, ne pružiti ruku čika Đorđu.
-Nema tog koji nije došao. Ovdje dolaze svi. Za mene je sve isto, mi ovde čuvamo istoriju. Ja sam rođen ovdje na groblju, nisam ja mlad, imam 94 godine. Meni je djed bio borac, kao svi naši preci, kao svi djedovi i pradjedovi, tako je i moj, Savo Mihailović. Imao sam 33. godine, kada sam 1961. naslijedio svog oca, Đuru – započeo je starina Đorđe na ulazu u svoj dom, zgradu nasuprot vojničkog groblja „Zejtinlik“.
Svijetlu dužnost starca Đura, koji je sakupljao mošti svojih saboraca od Gorničeva do Bitolja, sa Kajmakčalana, Veternika, Dobrog Polja, Kožara i Kozjaka, sahranjivajući ih podno krošnji četinara, nastavio je Savo, koji je priče oca, uz amanet, prenosio na Đorđa, spremajući ga da ga jednog dana zamijeni.
Kada je Savo preminuo, 1961. godine, u svojoj 33. godini života, na leđa Đorđa Mihailovića palo je teško i slatko breme. Osvijetlati obraz i nastaviti amanet ostao od djeda i oca, prvog koji je sakupljao, a drugog koji je sačuvao i očuvao groblje u nevrijeme Drugog svetskog rata od Nijemaca, Đorđu je bio sve i svja. Kako se pokazalo u sljedećih šest decenija, u tome je bio istrajan i dostojan.
-Zašto radim još. Tačnije, koliko radim, sada više ne mogu… Nema ko da me mijenja iz porodice, nemam sina, imam ćerku, Anu Mihailović, ali ne može žena, mora muškarac. Pre šest godina, bio sam teško bolestan, bio sam dva mjeseca u bolnici, nakon čega su me pustili kući da umrem. Tada je nastala greška na internetu, pa i ovde, čuli su da sam umro“, kaže on na početku razgovora za „Blic“.
Ponos i čast u nama rastu. Nema veće časti za jednog novinara od one da upozna, stisne ruku i uživa u razgovoru sa savremenikom koji pamti kralja Aleksandra, Josipa Broza Tita, heroinu Milunku Savić i sve one koji su od 1936. godine posetili Zejtinlik, vojničko groblje u Solunu, gde počivaju mošti srpskih vojnika koji su živote dali za slobodu naše zemlje. Rođen 1.5. 1928. godine, Đorđe je svoj život proveo upravo tu, na groblju, gdje je prvo službovao djed Đuro, prvi iz loze MIhailovića, Srbin rodom iz Grblja kod Boke kotorske, koji je igrom sudbine, preminuo iste godine kada mu se rodio unuk Đorđe.
-To groblje je naša istorija. Nastalo je na mjestu gde je bila glavna poljska bolnica naše vosjke. U kripti imate skoro 6.000 duša, a van nje je još oko 1.500. U sklopu kompleksa, imate i italijansko, englesko, francusko i rusko groblje. Mi imamo centralno mjesto, najljepše, i sa najviše posjetilaca. Oni drugi su zaboravili, ubjedljivo najviše ima Srba među posjetiocima. Svi dolaze da obiđu mjesto gde im leže pradjedovi – govori nam on, prisjećajući se i onih koji su dolazili da obiđu svoje stradale saborce.
Kako veli, nikada nisu dolazili praznih ruku i bez suza, uvijek sa duvanom, voćem, rakijom, hljebom, a bilo je i onih koji su donosili i ono što je tada bilo najdragocjenije, zbog čega se i jurišalo kroz Solunski front – zemlju iz Srbije. Među onima koji su dolazili, bila je i heroina Milunka Savić.
-Srbi su imali najveće srce. Godinama nisu bili kod kuće, oni su srcem jurišali preko Solunskog fronta. Dolazili su preživjeli Solunci sa potomcima, a bila je i Milunka Savić. – ističe nam ponosno on.
Između priče o istoriji i herojstvu srpskog naroda, britkog uma, bez zadrške, baš kao da ju je naučio prije dva ili tri dana, djed Đorđe je počeo da govori stihove Vojislava Ilića Mlađeg, koji se nalaze na kapeli groblja na Zejtinliku:
Neznani tuđinče, kad slučajno mineš
Pored ovog svetog zajedničkog groba,
Znaj, ovde su našli večno utočište
Najveći junaci današnjega doba!
Roditelj je njihov: hrabri srpski narod,
Gorostas u svetskoj istorijskoj vojni,
Koji je sve staze iskušenja prošo
I čiji su borci, divljenja dostojni!
Padali od zrna, od gladi i žeđi,
Raspinjani na krst, na Golgote visu,
Ali čvrstu veru u pobedu krajnju
Nikad, ni za časak, izgubili nisu..
Za šezdeset godina časnog službovanja, čika Đorđe je ugostio veliki broj delegacija, političara, poznatih ličnosti, umetnika, državnika, sveštenstva. Ono što nas je najviše zaintrigiralo, jeste dolazak nekadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, koji je takođe bio jedan od učesnika „Velikog rata“, samo na onoj drugoj strani, poraženoj.
Svaku bitku, svaku diviziju, bateriju, starina zna i dalje naizust. Oči mu zablješte, ožive na sam spomen velikih vojskovođa srpske vojske Petra Bojovića, Živojina Mišića, Stepe Stepanovića, Radomira Putnika, Kralja Petra, ali i na sve one vojnike koji su srcem osvajali pedalj po pedalj fronta, protjerujući neprijateljske snage u jurišu, a o čijim se grobnim mjestima brine decenijama.
Taman kad sam htio da ga upitam da li smo danas dostojni potomci Solunaca, deda Đorđe, kao da je pročitao misli, započeo je još jednu recitaciju, nastavljajući nakon nje da nam priča šta nam je svima osnovni zadatak.
-„Blago potomstvu što za njima žali , Jer oni bijahu: ponos svome rodu! Blago i njima, jer su slavno pali“. Za Otadžbinu, Kralja i Slobodu!“ Istorija je istorija. Kralj je bio borac, donio nam je sloodu, napravljena mu je nepravda. Kad dođu škole, govorio sam im „na prvom mestu da pazite otadžbinu, pa posle partija“. Prvo otadžbina, sve se mijenjalo, ali opet, imamo Srbiju. Toliko su nas pobili, al opet nas ima, kaže nam djed Đorđe, opominjujući i staro i mlado, nakon govorenja stihova Vojislava Ilića Mlađeg.
Poklone koje je primao decenijama, ne broji. Ipak, u sobi čiji pogled preko ulice Longada gleda na Zejtinlik, postoji posebno mjesto pored fotelje gdje provodi dane. Tu čuva medalje, plakete, ordenje, slike, ali i sablju, koja i dandanas izgleda kao da je spremna za boj.
Kako nam kaže, do groblja zbog godina i zdravlja, sve teže ide, još teže uspije da pomete. To je sad na mlađima, jačima. Ipak, kao potomak Mihailovića, i dalje odlazi na „Zejtinlik“, gdje drage volje prozbori koju sa onima koji imaju sreće da ga nađu tamo.
-Bez tereapije ne mogu da živim, ujutru i uveče primam terapiju, kiseonik, nije dobro. Al ipak odem do groblja. Svi mi kažu „Iduće godine opet da se vidimo“ Vidite, vi treba da dođete deset puta, a ne samo jednom. Ali ne mene da vidite! Ko je rođen, jedan dan, treba i da ode, ja se ne sekiram. Ako Bog da odobrenje, da mi rade noge, ruke. Bitno je da radi srce, ono kad ne radi… Ja imam 94 godine, ipak – kaže nam on kroz smijeh, kao da ne priča o smrti već o nekoj dogodovštini ili razgovoru sa potomcima čiji su preci usnuli sa željom da se Srbija oslobodi.
Sa suprugom Fatini dijeli dobro i zlo još od 1960. godine, kada ju je upoznao, a nedugo posle i učinio svojom suprugom. Iz ljubavi je došla ćerka Ana, koja im je podarila dvije unuke. Uz domaće slatko od pomorandži, rakiju iz Srbije i kafu koju nam je Fatini poslužila uz osmijeh, nastavili smo da pričamo o odnosima Srba i Grka, odnosno, ljubavi dvije nacije, koja je u nekoliko slučajeva, baš kao u njihovom, krunisana brakom.
-Srbe vole Grci i Grci vole Srbe, zato danas ima mnogo naših koji su vjenčani ovdje. Mi smo pravoslavci. Ne voli Evropa ni njih ni nas. Ne znam da li znate, ali u Atini postoji ulica „Karađorđevis Serbias“, a u Beoradu ima „RIge od Fere“ – kaže on ponosno, osvrnuvši se na svoje grčko-srpsko porijeklo.
Svako ko je imao čast da razmijeni koju sa Đorđem o svojim slavnim precima, njih 8.000 iz Srbije, bio je zadivljen britkim umom koji je i dandanas sačuvao. Jer, djed Đorđe zna imena svakoga od njih i čuva ih od zaborava. Tu nam je ispričao i jednu anegodtu, vezanu za davnu posjetu jednog profesora istorije iz Srbije.
-Prije mnogo godina, dolaze ljudi i jedan profesor istorije, kaže „Đorđe, šta kažeš na to da napišeš knjigu?“ Kada prođu godine, zaboravićeš sve što znaš“. A ja i danas znam njihova imena. Zato i kažem, kad čovjeku rade srce i glava, dobro je. Prošlo je dosta godina, ovde živim u miru i tišini, među hrabrima, među hajrabrijom omladinom naše Srbije, 1800 kaplara, rekao nam je on na kraju razgovora za „Blic“.
Dok smo odlazili iz stana, primijetili smo da u svakoj prostoriji postoji makar djelić tradicije vezane za Srbiju i slavnu prošlost, od slika do šajkače, koja je pre više od 100 godina, stajala na glavama onih koji su hrabro jurišali da donesu slobodu svojim njivama, livadama i rijekama.
Puna srca, i sa pokojom progutanom suzom, napustili smo dom Mihailovića, sa sve željom da ga Bog poživi još dugo. A, kada jednom dođe kraj zemaljskom, počivaće među najhrabrijim sinovima srpskog roda, pored oca Sava i djeda Đura, baš tamo gdje mu je mjesto, u aleji prerano pokošenih cvjetova Srbije, podno gordnih i visokih četinara.
