JEDNI PATE, DRUGI SLAVE: Danas je 27 godina od „Oluje“ i progona Srba iz Hrvatske



JEDNI PATE, DRUGI SLAVE: Danas je 27 godina od „Oluje“ i progona Srba iz Hrvatske

Dva naroda ne mogu da nađu zajednički imenitelj u ovom danu, a i ruku na srce, ne mogu ni u preostalih 364 dana, bar kada je u pitanju pogled na ono što se dešavalo u Hrvatskoj u prvoj polovini devedesetih, zaključno sa avgustom 1995.

U 27 godina stane cijeli jedan odrasli, samosvjesni život, sasvim dovoljno vremena da se nađe šansa za pomirenje, ali – nije. Za 27 godina dva naroda ni za milimetar nisu približili poglede na ovu važnu tačku istorije. Da li je moguće da je pomirenje nemoguće?

Hrvatska danas tradicionalno obeležava oružanu akciju “Oluju” kao “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” i “Dan hrvatskih branitelja”. Ne zvuči problematično ukoliko se ne izuzme činjenica da je 4. avgusta 1995. godine u ovoj vojno-policijskoj akciji protjerano čak 250.000 Srba iz Hrvatske, a 1.852 je ubijeno ili se vodi kao nestalo.

Sa druge strane Drine, u Srbiji se održava Dan sjećanja na stradale i protjerane Srbe.

Svaka fotografija, svaki naslov u novinama, svaki izraz lica na ulicama Beograda i Zagreba priča potpuno suprotnu priču o jednom istom istorijskom događaju. I tako već 27 godina…

Između Knina i Beograda drumom ima nešto manje od 700 kilometara. To rastojanje se može meriti u milionima i milionima kilometara kada iz Knina stigne slika Hrvata ogrnutog u šahovnicu dok srećan i razdragan ispija hladno “Ožujsko” na avgustojskoj žegi sred dalmatinskog kamenog krša. Njegov vršnjak u Beogradu drži sveću i tiho ispod brade izgovara “Oče naš” i proliva čašicu rakije na suvu zemlju za pokoj duše nastradalih.

I tako 27 godina…
Blizu smo, geografski smo nalakćeni jedni na druge poput dva druga za stolom u kafani, a daleko smo, mnogo smo daleko. A onda tog nesrećnog 4. avgusta kao u kakvom cirkuskom iskrivljenom ogledalu ta razdaljina postane još veća tolika da je ni Pelješki most ne može premostiti.

Pa ima li ipak nade da se ta razdaljina smanji barem na tih “objektivnih” 700 kilometara, kad već ne može bliže? Da bar imamo civilizovan odnos?

– Sve dok mi ne očistimo Augijeve štale prošlosti, dok se ne vidi jasno ko je šta radio, dok se ne vidi šta smo mi radili drugima i šta su nama radili drugi – nema pomirenja. O tome se radi. Ovdje se sve prekrivi nekom, rekao bih, politikantskom autoritarnošću. To se nagomilava kao talog, kao nešto što nam ne da da vidimo stvari kako treba. Naš horizont je zatvoren, naš horizont prema prošlosti je zatvoren jer nismo ni htjeli da ga do kraja otvorimo – objašnjava za Blic dr Ratko Božović, sociolog.

On napominje i da se sada samo bavimo posljedicama nerješavanja sukoba iz devedesetih.

– Te posljedice je trebalo riješiti na taj način da kažemo do kraja šta je bilo, šta smo učinili, šta su nam učinili… Pa onda iz neke pozicije istine ili neke verodostojnosti sklopimo odnose – kaže dr Božović.

Mnoge stvari se ne mogu zaboraviti ni u potpunosti oprostit, to je jasno, ali da li postoji šansa da odnos dvije države i dva naroda bude uz uzajamno poštovanje? Da li šansa za takvu vrstu pomirenja leži u mlađim generacijama?

– Malo ko je naučio lekcije iz istorije. Hrvatski nacionalisti su uspješno i bez griže savjesti, dovršili ono što Paveliću nije uspelo – kratko je za Blic rekao dr Predrag Marković, istoričar i potpredsjednik SPS-a.

Marković kaže da je 4. avgust jedan od najtužnijih dana i jasan je u stavu da on pomirenje bilo koje vrste ne vidi.

FOTO: SRDJAN SULEJMANOVIC/EPA
FOTO: SRDJAN SULEJMANOVIC/EPA

– Za nekoliko dana, od Ognjene do Blažene Marije, svoj zavičaj je izgubio narod Tesle, koji je preživio genocid u Drugom svetskom ratu. Hrvatska država i mediji su ti koji neukusno slave dan kada su trećinu teritorije svoje države pretvorili u pustaru. Srpska strana nikada nije slavila ubijanje i protjerivanje hrvatskih civila. A Hrvati svoju pobjedu nad malobrojnim Krajišnicima, slave kao da su nadjačali Hitlera i Staljina zajedno – jasan je Marković.

Da nada postoji i neka volja i sa jedne i sa druge strane govori potpredsjednica hrvatske Vlade Anja Šimpraga. Šimpraga je rođena Kninjanka, a 4. avgusta 1995. godine je bila samo “djevojčica iz kolone”.

Ona je prije dvije godine u hrvatskom Saboru ispričala svoje sjećanje na akciju “Oluja”. Taj govor se pronio tih dana poput požara i mnogi su mu aplaudirali, a nemalom broju ljudi te riječi i dalje odzvanjaju u glavi.

– Ovih dana svi pričaju o Oluji. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih samo posmatrali. Bez obzira iz kojeg su ih ugla doživeli. Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. avgusta 1995. imala sam tačno osam godina. Najednom i nebo je promenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro – prepričavala je Šimpraga sjećanje na taj dan.

– S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio ko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banjaluke, a otuda bez stajanja prema Srbiji. Poslednje komadiće hleba podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla, a taj miris me je pratio. Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd, tamo smo imali daljnju rodbinu. Ne znam, možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć – rekla je.

Želja za rodnim krajem bila je, kaže, jača pa su se u Knin vratili 1999. godine.

– Na svoj kamen, pored svoje rijeke, među svoje ljude – kazala je.

„Ta djeca će jednog dana morati da sjednu za isti sto”

– Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sesti za isti sto i dogovoriti da se više nijednom djetetu ne ukrade djetinjstvo, pravo na sreću. Mali čovjek uvijek bude taj koji pati, kojeg se ništa ne pita. Gledajući svog oca i majku, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put znala sam da je puno važnije biti čovjek nego samo Hrvat ili samo Srbin. Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost joj je bila važnija i svima nama treba biti. Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju – gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost – poručila je tada Šimpraga i dobila aplauz



Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare

Povezani članci


Jadran Trebinje® 2022. All rights reserved.

Made By


Adria Management Services

Naslovna
Sve vijesti
Pretraga